Od tamo nekakve 2010. godine velik broj "super trenera" je preuzeo vrh svjetskog tenisa. Ivan Lendl je bio 2x trener Andyu Murrayu, dok se Djokovic okrenuo Borisu Beckeru nekoliko godina, prije nego li ga je preuzeo Andre Agassi. Rafa Nadal je (nakon sto ga je ujak Toni cijelu vjecnost trenirao) sada pod vodstvom Carlosa Moye, dok je Rodger Federer angazirao za to Stefana Edberga.

Vjerojatno najbolja mjera za saznati uspjeh trenera je (vezan ouz termin kladjenja) da li bismo na temelju njega imali dugorocni profit? U napredak igraca, njegovo rangiranje na ljestvici ovisi i puno drugih faktora na koje trener nema utjecaja - poput npr ozljeda. Sve u svemu, uzeto je otprilike 800 meceva i nekoluiko zvucnih imena sa zvucnim trenerima, a predmet su bili Grand Slam turniri te ATP turniri (250 do 1000), dok Davis Cup nije ukljucen u sljedecu procjenu. Koristeni su koeficijenti sa Pinnaclesports i teoretski 100 funti ulog na svaki mec, gdje je igrac bio treniran od strane doticnog trenera. Rezultati se mogu iscitati iz donje tablice:

Na navedenom uzorku mozemo vidjeti da vecina "super trenera" nije dodala nikakvu kladionicarsku vrijednost svojim igracima i pitanje je jesu li podigli kvalitetu / stabilnost / razinu igre igraca koje treniraju vise nego li bi to napravili "obicni" treneri. Kad sve zbrojimo i oduzmemo, "super treneri" su imali -0.16 ROI na tom uzorku od 800 meceva, tako da postoji odredjena doza sumnje - kao i u nogometu sa pocetka ovog teksta - postoji li realan argument da su nekad elitni igraci kasnije u svojoj karijeri zapravo elitni treneri?

Clanak je preuzet sa stranica Pinnaclesports.