Pinnacle
WilliamHill
SBO
Jedna sasvim "obicna" kladionicarska prica
payingsafer objavljuje 17.11.2013. u 07:50
Savjeti
88726
Originalni članak je napisan u razdoblju 10.-13.8. 2012.

1. DIO

Zamislite da imate 34 godine, VSS diplomu, staža baš i nemate, a posljednjih 8 godina živite od kladionice...

Kako sam se uopće našao u toj situaciji? Čudna je to priča, i dugačka u isto vrijeme, ali pošto ima veze sa svim ovim što slijedi, probaću ispričati kratku verziju...

U ljeto 2001. godine sam bio jedan od jačih "igrača" za prodaju i otključavanje mobitela na području Zagreba. Nisu se zarađivale neke bolesne cifre, ali lijepo se živjelo od toga, ostajalo je svaki mjesec oko 5000 kuna nakon što bi se platili troškovi, i za mene i za prijatelje s kojim sam radio. Bio je to način života koji savršeno odgovara svakom 20-godišnjaku, radno vrijeme kako si ga sam složiš, zarada ovisno o tome koliko se želiš truditi, a posla uvijek ima, mobiteli su tad bili glavna roba u Plavom oglasniku. O klađenju nisam znao ništa. Bio sam jedan od onih koji je sa prijezirom gledao poplavu kladionica na svakom kutu, smatrao sam da je to "sport za budale", i smijao se ljudima koji su svaki dan za susjednim stolom u kafiću ispunjavali listiće.

No, kako se sve u životu mijenja, tako se i to moje mišljenje promijenilo kad mi je Josip, kolega iz srednje škole euforično predstavio "siguran način zarade na kladionici". Ako koga ove riječi podsjećaju na Martingale, da, u pravu je... Za one koji ne znaju, Martingale je sistem duplanja, u kojem stalno podižete ulog da bi vratili sve dotad uloženo i nešto i zaradili, i savršen je dok ne dođe gubitan niz! A on dođe uvijek, ali baš sam ja to tad znao... Sistem je bio jednostavan. Igraš na X na bonus tip u PSK kladionici, a ako promašiš, idući dan ulažeš duplo. Pošto je tečaj uvijek preko 3, kad se pogodi zarada je više nego lijepa. Da sam bio pametan, upucao bi Josipa na licu mjesta prije nego mi ispriča sistem do kraja, i za par godina bi bio vani, ovako sam dobio doživotnu. U kladionici. Svaki put kad smo na kavi, sjetimo se tog razgovora, i nasmijemo se.

Matematika mi je uvijek bila hobi, još kao 9-godišnjak sam zarađivao slatkiše u školskom dvorištu sa okladama da mogu brže pomnožiti dva dvocifrena broja napamet nego bilo tko na kalkulator, pa sam se brzo primio papira i krenuo računati zajedno sa Zlatkom, još jednim prijateljem kojem se ta ideja svidjela. I ideja je imala smisla, uzimali smo rezultate sa kladionica iz prošlih 30 dana (nije bilo rezultata za duže razdoblje) i simulirali uplate, i sve je izgledalo savršeno. Imali smo dosta zarađenog novca od mobitela, dovoljno slobodnog vremena, i vrlo brzo smo krenuli uplaćivati listiće. Nakon par dobitaka, udari vas adrenalin, i počnete uplaćivati na bonus tipove i drugih kladionica, Super sporta, Sport tipa, Žderića, a nakon 10 dana shvatite da se može duplati na skoro svaki sport. Euforija. Tko je ikad osjetio, sjetiće se tog osjećaja kad mislite da imate svijet pod nogama. Tako smo se osjećali ja, Zlatko i Domagoj, jer kao što smo i sve u vezi mobitela radili zajedno, tako smo i ovo...

Išlo je neko vrijeme. Valjda kao i sve drugo što je prokleto, prvo te krene, valjda da bi te navuklo da zaglibiš još dublje. Nije prošlo par mjeseci, mi smo bili cca 30000-40000kn u plusu, i počeli smo igrati i X na NHL, a onda ubrzo i na NBA, jer tečajevi su bili oko 14-20, idealni za naš "savršeni sistem". Na prve znakove problema, i nizove koji se nisu mogli ispratiti pa bi morali odustati, bi odmahnuli rukom, upisali kao minus, mislili o tome kao o nekom prolaznom problemu, i nastavili igrati dalje. Nije dugo prošlo, a mobiteli su postali sporedni posao, ovo je postalo glavni posao. Nisam bio svjestan da sam postao "bolestan", da mi je sasvim normalno pratiti u 04h ujutro teletekst i čekati da neki NBA meč završi da bi upisao plus ili minus. A bio sam...

Vrtilo se to tako malo u plus malo u minus oko godinu dana dok nije postalo opasno. Uletili smo u užasno loš niz, izgubili smo oko 200 000 kuna (da, puno krznatih životinjica), skoro sve što smo imali, i bili smo u gadnoj situaciji. Niz duplanja je bio neispraćen, a mi više nismo imali novaca. Napravili smo klasični potez očajnika, "vadili smo se". Posudili smo 20 000kn, pri čemu smo založili Simpa i Vip kartice vrijedne tri puta više, i odlučili odigrati još jedan, zadnji dan. Znali smo da idući dan ako ne vratimo pare, gubimo svu robu, i polako ispadamo iz posla, a kladionica nas je več odvukla u propast. Dogovor je bio da je to zadnji dan da uplaćujemo, bez obzira kako završilo. Tu večer se igralo 11 utakmica, i znam da sam odlučio ne gledati teletekst do ujutro, koliko god mi je to bilo teško, ali buđenje je bilo u 7, i prva stvar je bila paljenje teleteksta. Na prvom ekranu sam vidio jedan X, Philadelphia je odigrala sa New Jerseyem ako se dobro sjećam, i tu sam već odahnuo, jer to je značilo barem mali plus, ali ipak smo imali malo sreće na kraju, jer na sljedećoj stranici teletexta je bila još samo jedna utakmica, i Lakersi su odigrali X, ne sjećam se više s kim. Ta dva listića su nam omogućila da vratimo posudbu, dođemo do neke love bez koje smo ostali, a što se tiče odluke da nakon toga nema dalje - držali smo se toga. Podvukli smo crtu i shvatili da smo izgubili oko 150 000kn na Martingaleu - skoro cijelu ušteđevinu od posla s mobitelima. Tu je i počeo naš razlaz, par mjeseci nakon toga je svatko otišao na svoju stranu, i propao je i naš mali podrumski servis mobitela na Trešnjevci, no jedna stvar me mučila još mjesecima nakon toga - kako sam mogao biti tako glup i naivan i dopustiti kladionici da me izjebe na matematičkom sistemu vjerovatnosti. Uvijek sam imao visoko mišljenje o svom znanju matematike i statistike, i ovo je bilo ponižavajuće, i jednostavno nisam htio odustati. Zarekao sam se sam sebi, da ću te izgubljene pare vratiti od njih, da nismo završili...

I kako je život poslije pokazao, nismo bili završili, tek smo bili počinjali!

Sutra nastavak...

p.s. priča je istinita, ja sam glavni lik, a imena nisu mijenjana. Ako ste ikad kupovali ili otključavali mobitel u jednom podrumskom servisu sa stražnje strane zgrade na Trešnjevci, upoznali smo se :)

2. DIO

Nije bilo lako zaboraviti sve te novce koje smo izgubili u kladionici na duplanju. Novaca više nismo imali, tako da daljnje uplate nisu ni bile moguće, ali bilo je moguće nastaviti računati na papiru. Ja i Zlatko smo pronašli web stranice koje su imale i po 10 godina unatrag rezultate i tečajeve, ali samo za američke sportove. MLB i NFL. To su mi u tom trenutku bile nepoznate skraćenice, ali tko se to od nas nije upoznao sa nekim novim sportom zbog kladionice? Tko je prije 15 godina znao za Djurgarden ili Valerengu :)

Baseball nema X, i to nam se činio kao savršen sport za proučavanje strategija i taktika. Napravili smo barem 10-15 novih excell tablica i računali. Svašta smo tu prošli, od nekih starih ideja i popularnih strategija, pa sve do gomile naših novih ideja. Imali smo rezultate u excellu, pa smo ih stalno provlačili kroz nove ideje, i koju god da isprobamo, završila bi u minusu. Ipak nije sve bilo uzaludno, naučio sam savršeno raditi u excellu, što mi je kasnije bilo jako isplativo.

Nakon par mjeseci imali smo "šemu" kako smo mi to voljeli zvati. Bila je vezana za autsajdera u MLB (baseballu), i aktivirala se nakon određenog okidača kada bi krenuli ganjati pobjedu autsajdera tri koraka sa duplanjem, pa ako ne bi pogodili, stali bi i čekali novi okidač (godinama kasnije će slična ideja doći opet do mene preko posve drugih ljudi koji je prodaju za pretplatu od skoro 100€ mjesečno). Ja i Zlatko smo imali nekih 30 000kn zajedno i s tim smo počeli igrati. Bilo je tu svega, uspona i padova, ali nakon par mjeseci smo bili opet u blagom minusu, nakon gomile posla. A dodatno nas je ljutilo što smo svaki dan ostavljali barem 500kn kladionicama na ime manipulativnih troškova. Na kraju mi vrtimo pare ukrug, polako gubimo, a ostavljamo velike iznose na ime manipulativnih troškova (koji su išli državi, ali to tad nisam znao). I dalje smo fušarili pomalo sa mobitelima i otključavanjem i time financirali naše "kladioničarske egzibicije". Noćima sam pratio utakmice baseballa i američkog nogometa na CBS livescoreu, koji je tada imao sličnu grafiku kao i danas. Kada bi neki tim osvojio bazu, ta baza bi postala obojena točkica, tako da sam volio reći da noćima gledam "točkice". Moju tadašnju djevojku je to nerviralo, ali meni se počelo sviđati to "farbanje točkica" po ekranu, pa sam se počeo malo više proučavati ta dva sporta, i na kraju ih i zavolio. Tko bi tada rekao da ću zbog noćnih gledanja točkica, 8 godina kasnije biti stručni sukomentator za MLB i NFL na Arena sport televiziji (ja sam onaj koji ne zna reći slovo R pravilno). Život piše čudne priče...

Sve web stranice sa kojih smo uzimali podatke, su vukle tečajeve sa internet kladionica i polako smo se za vrijeme tih računanja i uplata počeli sve više koristit i njima, i nije bilo potrebno puno da mi neke stvari upadnu u oči. Počeo sam primjećivati da kod nas često na neki par tečaj zna biti fiksan cijeli dan, dok se na internet kladionicama stalno mijenjao. Nisam previše pridavao tome pažnju, sve dok te razlike nisu postajale ogromne. Kod nas bi recimo NY Yankees bili po tečaju 2.0, dok bi na internetu pali na 1.7 u toku dana. Samim time je i rastao tečaj na njihove protivnike i vrlo brzo nam je pala na pamet ideja da postoji mogućnost da se pokriju svi ishodi nekog događaja, i da se na njemu može zaraditi kako god završi. Ako uplatimo na Yankeese u PSK, a na drugu ekipu na internet kladionici, mi dobijamo sitnu zaradu, kako god da meč završi, a rizika nema. Čista sigurna oklada (sure bet), i u tom trenutku smo mislili da zaslužujemo Nobelovu nagradu za to (iako ću kasnije otkriti gomilu stranica o tome na internetu, a nismo čak bili ni prvi u Hr, ali u 2004. godini je to bilo slabo razvijeno).

Zlatko je brzinski napravio excell tablicu koja je računala uplate na obje kladionice, ali nismo to koristili, činila nam se to mala zarada za puno gnjavaže. Otvorili smo dva računa na internet kladionicama, najviše zbog uplata na baseball kad je tečaj na ekipu koja nam treba puno viši. Ja sam nagovorio majku da uzme kreditnu karticu jer nas dva nismo bili kreditno sposobni, i počeli smo s vremena na vrijeme uplaćivati i na te sigurne oklade, ali više iz dosade. Nije nam to još uvijek bio glavni dio okupacije, i dalje smo se gnjavili sa MLB baseballom, ali u ljeto 2004. se u jednom danu sve promijenilo. Trajalo je Europsko Prvenstvo u Portugalu, nacija u euforiji iako je Hrvatska trebala pobjedu u zadnjem kolu protiv Engleske. Vruć ljetni dan, Zagreb pust, a ja od dosade pregledavam ponude kladionica. Ujutro je tečaj u SVIM našim kladionicama na Englesku bio 2.40 kao bonus tip, dok je na internetu bio oko 2.20. Ono što tada nisam znao, je da su u tom trenutku Englezi činili 90% korisnika internet kladionica, i svi su se krenuli kladiti na svoju reprezentaciju. Svaka normalna kladionica u takvim situacijama smanjuje tečaj na taj ishod i povećava na druge, da bi smanjila izloženost. Sjedio sam pred kompom i gledao kako tečaj na Engleze na internetu pada. 2.10, 2.0, 1.95, 1.90, 1.85, 1.80, 1.75, 1.70... I počeo računati šta bi se desilo ako bi uplatio sve što imam na Engleze kod nas, a na internetu pokrivao neriješeno i Hrvatsku. Nazvao sam Zlatka, i kad smo izvukli sve što imamo iz džepova, navukli smo oko 10 000kn. Na internetu smo imali nešto para, ali smo uplatili još 700€ tako što smo otišli u minus sa kreditnom karticom. Krenuo sam se šetati od kladionice do kladionice, i uplatio sam svih 10 000kn na Engleze na 4-5 listića. Nakon što smo pokrili druga dva para na will hillu i gamebookersu, prema našim izračunima zaradili smo čistih 300€. Kako god meč završi. I tu je počeo "povratak otpisanih", ali o tome malo više sutra...

3. DIO

Ta uplata na Englesku je bila neka vrsta prekretnice. Uplatili smo oko 2150€ zajedno u lokalnim kladama i na internetu, a kako god ja izračunao isplata je iznosila 2450€. Računao sam oko 10 puta, jednostavno nisam mogao vjerovati da stvarno postoji način da sigurno dobiješ na kladionici, i to još bez rizika.

Počeci sure betanja su bili malo problematični. Imali smo samo tih 2000€, a problem kad dobijete okladu na internetu, je da ako te novce želite povući, da to traje i po 10-ak dana. Prvih par puta smo bili neoprezni, odigrali bi sa svim parama na jedan sure bet, i onda čekali 10 dana dok ne stignu pare sa internet kladionice na devizni račun. Sa maminom kreditnom karticom smo zakucali dno dozvoljenog minusa (2500€) samo da imamo više novca za rad, i počeli smo pametnije, to jest koliko god nas je želja vukla da uplatimo sve i zaradimo što više, nismo uplaćivali više od 2000kn po paru u zemaljskim kladionicama.

Vrlo brzo smo otkrili i Betfair, u to vrijeme revolucionarnu kladionicu, rekao bi i sad još uvijek, ali malo sam subjektivan. To je kladionica u kojoj se ne kladite protiv kladionice, nego protiv drugih igrača, tako da kladionicu ne zanima koliko dobijate ili uplaćujete, oni samo uzmu proviziju od dobitne oklade. Bila je revolucionarna i još uvijek jest, jer je jedina kladionica na kojoj se možete okladiti PROTIV nekog događaja i to po najvišem tečaju na svijetu. Na šta god se ja okladio u lokalu, na Betfairu sam se mogao okladiti protiv, i imati sure bet.

Zlatko se vratio kući u jedan mali gradić SZ Hrvatske, počeo raditi kod oca u firmi, dok sam se ja posvetio full time traženju "rupa " (u to vrijeme je bio popularan jingle na nekom radiju "šta je bilo? rupaaa, rupetina?"), ali smo i dalje radili zajedno. Imali smo nekakvo mišljenje da je bolje da ne privlačimo pažnju na sebe, pa da dijelimo uplate u oba grada, a osim toga sam ja dijelio uplate između više poslovnica, kao da ne privlačimo pažnju. Glupo, jer osim što je bukije bolio k***c za nas, privlačili smo ogromnu pažnju. Uplate su se iz mjeseca u mjesec povećavale, ubrzo smo imali dovoljno para da možemo ispratiti sve bonus tipove sa po par tisuća kuna, a onda sam se polako počeo prebacivati na druge sportove. Počeo sam i po forumima upoznavati ljude koji rade po kladionicama, ali i profesionalne igrače, i od jednog dečka koji je radio za kladionicu Derby dobio sam na par dana šifru za betradar, program koji su koristile sve kladionice da bi primjetile greške (rupe) u svojoj ponudi, i to mi je bila nemjerljiva pomoć. Kad sam jednom saznao kako rade, mogao sam "divljati po ponudi".

Počeo sam nalaziti trajne i konstantne greške koje su radili, kao da vam netko ostavlja novčanice po podu,a vi se samo saginjete. Npr:

MLB - kad bi se u utakmici baseballa promijenio startni bacač u toku dana, tečajevi su se drastično mijenjali kod internet kladionica. Ne i kod naših. Ostavili bi jutarnju ponudu cijeli dan.

NFL - naše bukije nisu zanimali vremenski uvjeti, na utakmici u New Yorku u prosincu 2005 (mislim Buffalo i Jetsi, trebao bi sad kopati) je pao takav snijeg da su proglasili sudnji dan, ali svejedno nisu odgodili utakmicu. Sve internet kladionice su srušile over/under na 22 poena, kod nas su svi držali hladno 42 poena. Završilo je sa 3-0 :)

NBA - primjetio sam da internet kladionice ne drže neke utakmice u ponudi sve do cca 17h po našem vremenu iako ih naše kladionice uredno drže od jutra. Uvijek bi to bilo kada je u pitanju bila potencijalna ozljeda nekog od ključnih igrača. Kada bi tečajevi izašli oko 17h, skoro uvijek su bili drastično različiti od naših klada, pa bi do 19h kad bi oni primjetili tu razliku, ja uplatio već po 10 listića po 900kn (tada je autorizacija bila telefonska na iznad 1000kn, pa bi se ja lijepo vozikao sa peugeotom 106 od klade do klade). Počelo me zanimati odakle svi kupuju tečajeve za NBA i nakon istraživanja saznao sam za Don Best odds service u Las Vegasu koji radi SVE tečajeve za američke sportove, i za divno čudo mogli ste kao privatna osoba uzeti pretplatu za njihove usluge, i time saznati koji će tečajevi biti već oko 15.30-16h. Koštalo je 300$ mjesečno, ali se isplatilo svakog centa, jer bi onda stigao uplatiti i po 30 listića po 900kn.

Jedna zanimljiva anegdota se veže uz Don Best i tečajeve na NBA. U proljeće 2005. je HL objavila natječaj za bookmakera na koji sam se i ja javio. Htio sam imati stalan posao, ovo sam tada doživljavao kao honorarni posao kojem se posvećujem dok ne nađem nešto bolje. Javilo se 542 kandidata (tako su mi oni rekli) i da skratim priču ostao sam kao zadnji kandidat nakon 3 kruga na razgovoru sa komisijom. U komisiji je bila direktorica HL, glavni booki i jedan "wunderkind" kojeg ne bi imenovao (znat će svi koji rade tamo o kome se priča) koji je bio bolesno napuhan i provocirao me cijelo vrijeme. Nisam ni ja cvijeće, znam ja to (ipak bukiji iz SS kažu da sam najbahatija osoba koju su ikad upoznali, ali o tome kasnije), ali kad sam rekao da Lutrija kupuje nogometne tečajeve od Čeha ili od betradara, a za američke sportove valjda od Don Best oddsa, on je napuhano izjavio da oni ne kupuju tečajeve , da ih lutrija sve sama radi. Došlo mi je da puknem od smijeha, jer da ih sami rade, imao bi oko 500 sure betova dnevno kod njih, a ne samo 15 koliko su ih radili dnevno u to vrijeme. Nisam dobio posao, poništili su natječaj i nisu zaposlili nikog. Možda najbolje za sve nas...

Stanovao sam tada na Malešnici i obilazio sve poslovnice od Gajnica pa do Cvjetnog Naselja. Uplate su bile u svakoj poslovnici po 900kn da bi se izbjegla autorizacija, ali je u svakoj poslovnici bilo po par listića, tako da sam kući dolazio sa buntom od 70-100 listića sa po jednim parom. Kada mi se nije dalo vozati, onda bi u prvoj poslovnici zatražio autorizaciju na 20 000kn, pa APP (ako prođe - prođe), i znalo je prolaziti. Koliko god smo mi zarađivali, neki ljudi su ostali bez posla zbog nas, i iskreno mi je toga žao, ali ja tu nisam mogao puno napraviti. Djevojke u kladionicama su vrlo brzo počele pratiti naše uplate, jer nisu znale da mi te oklade pokrivamo, i da nam je svejedno hoće li proći ili ne, i neke od njih su izgubile velike novce. Pokušavao sam im stalno objasniti da ja uplaćujem u svim kladionicama i da one ne znaju sistem koji igram, ali nije pomoglo. Žao mi je zbog toga, ali ja tu nisam mogao ništa napraviti. A zbog uplata smo vrlo brzo došli na zao glas. Par godina su svi mislili da smo i ja Zlatko teški ovisnici, ali u tom trenutku mi je to i odgovaralo.

Godina 2006. je bila vrhunac. Počelo je sa Australian Openom gdje sam na finale zatražio uplatu od 50 000kn u SS na Justine Henin protiv Amelie Mauresmo. Henin u SS, Mauresmo na Betfairu. Izbjegavali smo sure betove na tenis jer kladionice imaju drugačija pravila i kod predaje u tenisu moglo je doći do velikog gubitka, jer lokalne klade vraćaju ulog, a Betfair priznaje kao pobjednika onog igrača koji ide dalje. No početkom 2006. sam bio dosta emocionalno sjeban (naravno zbog prekida veze, sad mi je smiješno, ali tad sam ronio krokodilske suze), pa mi je u biti bilo svejedno, nestao mi je oprez i lupao sam sa uplatama kao "maxim po diviziji". Nije mi nikad prije prošla takva uplata, ali za divno čudo tada jest, i idući dan kada sam ustao i vidio da je Henin predala i da je Mauresmo pobjednik, dobio sam skoro srčani. SS mi je vratio 50 000kn uloga, a Betfair isplatio 53 000kn dobitka. Na jednom listiću... Prije godinu dana sam upoznao bukija koji mi je odobrio taj listić, sada smo si dobri, život piše čudne priče...

Postali smo toliko jaki igrači da smo u ljeto 2006. godine dobili dvije VIP karte od Betfair kladionice za utakmicu u Stuttgartu između Hrvatske i Australije, uz avionske karte i hotel, tamo nas je dočekao James, njihov djelatnik iz odjela za marketing. Kako nam je objasnio, imali smo veći promet na Betfairu nego cijela ex-Yu zajedno :) James je bio simpatičan dečko, ja i Zlatko smo mu poklonili dres Hrvatske repke i natjerali ga da ide u njemu na tekmu. Dosta se opirao, i iako nam nije bilo jasno, shvatili smo razlog kad smo došli na stadion. Betfair je ulaznice dobio od Nogometnog saveza Australije, tako da smo u kockicama bili između 10 000 žutih klokana. Ja sam se zabavio ko nikad u životu, ali James se živ usrao :) Poslije utakmice nismo mogli otići sa stadiona, jer se barem 200 Australaca htjelo slikati sa nama, uz obavezno "you got balls man", al morali smo odbiti i par stotina piva...

Da, 2006. je izgledala kao san, udarao sam po kladionicama kao lud, banka se povećavala velikom brzinom, izgledalo je da je sve savršeno, ali život ne ide pravolinijski, život je krivulja i stalno ide gore dolje, a iako sam to dotad već znao, morao me život opet podsjetiti...

Nastavak sutra...

4. DIO

2007. i 2008. su bile izgubljene godine u kladioničarskom smislu. Nakon prekida sa tadašnjom djevojkom, preselio sam se iz Zagreba natrag roditeljima u okolicu, gdje sam imao jednu kladionicu u krugu od 10km. Jednu poslovnicu SS. Počeo sam se kladiti malo više u njoj, ali daleko je to bilo od onih dana kada bi obišao 30 poslovnica u 2-3 sata. Ovdje bi mi bilo kakav pokušaj uplate istih ili sličnih listića odbijali. Promijenio se i sustav autorizacije, sad je sve išlo automatski, tako da mi je postalo skoro nemoguće raditi na način kako sam navikao. Imao sam lijepu ušteđevinu od kladionice i odlučio sam se okušati u "pravom" poslu, i otvorio sam sa prijateljima d.o.o. koji se bavio prodajom hrvatskih delikatesa kao poklon paketa.

To nije glavni motiv ove priče pa ga neću puno obrađivati, reći ću samo da sam nakon 2 godine posla odlučio ugasiti firmu. Za dosta toga sam i ja sam kriv, najviše zbog lošeg odabira ljudi s kojima sam surađivao, ali koliko sam se državi naplaćao za sve i svašta, to nije normalno. Poslovanje s državom je kao da vam se priključe u venu, izvlače krv i onda se još ljute na vas kad umrete jer ste ostali bez krvi. Onda su ljuti, jer nemaju koga više sisati...

Početkom 2009. sam ugasio sve, i obećao sam sebi da više nikad neću otvoriti firmu u RH, barem dok se nešto drastično ne promijeni, ali imao sam druge probleme u tom trenutku. Nažalost, u tom pokušaju sam potrošio skoro sve pare koje sam imao. I ne samo to, nego sam još i posuđivao novce od Zlatka (kad država traži svoju uplatu PDV-a, nemaš puno izbora, barem sam tako mislio. Danas kad pogledam popis poreznih dužnika, osjećam se glupo i naivno), pa sam mu ostao dužan veliku svotu. Nisam imao izbora, nego se vratiti onome u čemu sam najbolji - ganjanju greški kladionica. Lutrija je otvorila poslovnicu pokraj SS-a i igrao sam koliko sam mogao, to jest koliko su mi dali. Našao sam gomilu novih stvari na kojima su griješili, ali jednostavno nisam mogao uplaćivati koliko bi htio. Zarađivao sam prosječnu hrvatsku plaću, ali to nije bilo dovoljno da čistim dug prema Zlatku, pa sam počeo raditi svašta drugo, ali mi se sreća opet osmijehnula sredinom 2010. godine.

Super Sport je na velika vrata krenuo sa internet klađenjem. Trebalo mi je oko pola dana da im pronađem ogromnu sistemsku grešku. U to vrijeme sam već odavno bio obilježen u SS, imao sam osobnu šifru koju je djelatnica morala ukucati na svaki moj listić, koji bi onda išao na autorizaciju čak i ako je ulog bio 5kn, a listić imao 16 parova. Nije mi to smetalo, problem je bio što mi nisu dali uplatiti nikad više od 1 listića dnevno. Nisu se htjeli "kladiti protiv mene". Valjda sam im bio nužno zlo. Da, mogao sam to izbjeći, tako da odem do Zagreba i vozam se opet od poslovnice do poslovnice, ali priznajem da sam se malo ulijenio. Na internet klađenju je bilo jednostavno otvoriti račun na nekog od prijatelja, tako da ne znaju da sam to ja, pa smo se opet počeli igrati :)

Greška je bila jednostavna. Stavili su autorizaciju na 500kn, što znači da su listići od 450kn prolazili automatski, a osigurač da ih netko ne nalupa gomilu je bilo to što se nisu mogla uplatiti dva ista listića bez autorizacije. Zaboravili su da ako stavim jedan par na kojem su napravili veliku pogrešku, da uz njega mogu stalno dodavati neki drugi, mijenjati ih i uplaćivati po 450kn, i tako po cijeli dan. Opet sam se vratio na 30-ak listića dnevno, i doslovno sam im "jahao" po ponudi. Krenuli su i sa LIVE klađenjem, tu nisam imao puno sreće, limitirali su me za 33 minute. Za Live klađenje su kupovali tečajeve od Betradara i radili ogromne greške, kad bi netko dobio crveni karton, njihova ponuda to uopće nije reflektirala, ali su i sami bili toga svjesni, pa su limitirali sve igrače čim bi primjetili da ih netko "trpa" na greške. Koliko je trajalo? Oko 6 mjeseci. Do Božića su primjetili da nešto nije u redu, i zabranili mi uplate na tom računu. Pokušao sam brzo otvoriti drugi, ali listići su odmah išli na autorizaciju, netko je primjetio grešku u sustavu :)

2011. je prošla u sporadičnom igranju sa svima, ali za mene je bilo jasno da je to gotovo. SS mi više ne prima uplate, HL i PSK mi režu uplate na internet klađenju, Favorit ako mi dozvoli 500kn, znači da su dobre volje. Na online kladionicama je slična stvar, svi računi su mi zatvoreni i na mene, i na par prijatelja, da, i njih sam lupao sa sure betovima, ni njima se nije svidjelo. Na kraju se kladim iz gušta na onih par računa koji su mi ostali, pratim Haseka, Bagatelu, dvoznak i još par ljudi koje sam upoznao u ovih 8 godina, uplatim nešto i za svoj gušt, ali sure betat više ne mogu. Ne daju mi, a i malo sam lijen.

U proljeće ove godine je SS raspisao natječaj za bookmakera na koji sam se javio iz dva razloga, da malo testiram svoje sposobnosti i da ih pokušam uvjeriti da "otkupe" od mene to znanje. Otkupe u smislu da me zaposle da im pokažem SVE njihove greške i da im objasnim kako da ih začepe, jer kad se 8 godina borite protiv bukija, vi naučite razmišljati kao oni. Loše sam odigrao tu partiju karata, priznajem. Test je bio simpatičan, dali su nam 3 sata, ja sam im ga predao riješenog za 38 minuta, ali sam se "malo" bahatio u odgovoru na pitanje "zašto baš toliko jako želite raditi u SS?". Odgovori u stilu "pa baš i ne želim, ali sam se došao malo zajebavati i napokon vas upoznati" očito ne prolaze dobro kod njih :) Poslije sam saznao da sam dobro riješio test, ali da smatraju da "bahatiju osobu nisu u životu upoznali". Moguće. Puno ljudi mi je reklo da sam bahat, ali skoro uvijek su to bili ljudi koji su znali puno manje od mene i koji su se bojali mog znanja. Po meni si bahat kad si "frajer bez pokrića", ja nikad nisam blefirao. Tad sam bio spreman raditi za 800€ mjesečno za Super Sport i pomoći im da poprave greške, i naprave algoritme za LIVE klađenje, njih to nije zanimalo (iako mislim da ljudi koji o tome odlučuju nisu nikad ni saznali za mene). Danas SS plaća Betradaru sigurno preko 10000€ mjesečno za LIVE tečajeve jer sami ne znaju trejdat, niti imaju alate. Zaštićeni su sa državnim porezom koji je otjerao sve one koji žele zaraditi na klađenju, i spavaju na poslu. Netko mora i to :)

UPDATE 2013:

Dosta toga se promijenilo u zadnjih godinu-dvije. Radim za jednu englesku kladionicu kao LIVE trader, usput popravljam algoritme za klađenje uživo i dodajem nove. Sve ono što sam naučio o klađenju dok sam živio od toga mi jako pomaže u ovom poslu, jer koliko god je teško to vjerovati, ali jako puno ljudi koji rade za kladionicu se nisu u životu okladili. Njima je to sasvim normalno, iako meni neće nikad biti.

Možda ova priča posluži nekom kao inspiracija ili poticaj, i bilo bi mi drago da bude tako. Slijedite svoje snove, nemojte odustajati nikad, koliko god da ste pali. Ukoliko mislite da ste jako dobri u svemu vezano za klađenje, javljajte se kladionicama na natječaje za posao, i lokalnim i stranima. I ako Vam ikad zatreba bilo kakva pomoć ili savjet, javite mi se na mail, biće mi drago pomoći ukoliko mogu :)


UPDATE 2015:

Trenutno sam u Dublinu, radim za jednu od najvećih svjetskih kladionica, vodim nekoliko sportova, strategiju kladionice za nekoliko europskih zemalja i još mnogo drugih stvari sa strane. Nisam otišao iz HR jer sam morao, otišao sam jer me vuče želja da vidim šta mogu napraviti u ovoj industriji. Uskoro mi se kompanija spaja sa drugom irskom kladionicom i bit će najveća kladionica na svijetu, pa možda će nekom biti drago čuti da "naši" ljudi drže tenis, košarku, odbojku, hokej i rukomet u jednoj takvoj kompaniji ;)

Unibet
Bwin
Betfair